Opis:
Iskonska lepota, očuvana priroda, bogat
biljni i životinjski svet, mnoštvo izvora, reka i
rečica sa izuzetno čistom vodom, te raznovrsni
sadržaji kulture i istorije duboko utisnuti u tlo
bili su više nego dovoljni da Park prirode Golija,
odlukom komisije Uneska, bude proglašen za
Rezervat biosfere „Golija–Studenica“, prvi te
vrste u Srbiji.
Golija je najviša planina jugozapadne Srbije,
koja se pruža u obliku latiničnog slova S
u dužini od 32 kilometra. Njen najviši vrh
„Jankov kamen“ (1833 m) ime je dobio po Janku
Sibinjaninu, koji je, vraćajući se iz Kosovskog
boja, na samom vrhu, kako kaže legenda,
postavio kamen-obeležje. Čak i da nije tako,
u tu tvrdnju je lako poverovati kada se čovek
nađe na samom vrhu planine i pusti pogled
niz njene obronke. Jer Golija je zaista planina
neverovatne lepote. Prilično slabo naseljena,
sa mnoštvom zemljanih i travnatih staza koje
se ukrštaju u gustim šumama iscrtavajući
„paukove mreže“, gde se samo domaće
stanovništvo dobro snalazi, Golija je još pomalo
divlja, neurbanizovana, „nezačešljana” planina.
U tome je i sva njena lepota.
„Planina voda” ima izvore po čitavoj svojoj
teritoriji, zabeleženo ih je oko sto. Golija je
jedna od nekoliko planina Srbije na kojoj su
primećene glacijalne pojave. Dva jezera
izdvajaju se neobičnim izgledom:
Dajićko i Okruglica. Ispod vrha
Crepuljak nalaze se
Veliko i Malo
Košaninovo
jezero.
Ime su dobila po
velikom srpskom botaničaru i
hidrobiologu Nedeljku Košaninu,
koji je dugo izučavao prirodne
lepote i vrednosti ovog kraja.
Goliju krasi i prostranstvo šumskog pokrivača.
Naročito su zastupljene bukove šume, a neki
njihovi delovi imaju odlike prašume. Njene
padine obrasle su prostranim livadama i
pašnjacima. U šumama
smrče očuvale su se tresave
(tresetišta), veoma specifični i
osetljivi ekosistemi. Naša najšumovitija
planina sakriva, ali i čuva redak i bogat biljni
i životinjski svet.
Na njoj su česti primerci
tercijarne flore. U mnoštvu
od oko 900 biljnih
vrsta izdvajaju se
endemične i
reliktne
vrste, te vrste koje su postale ugrožene.
Očuvana prirodna retkost je planinski javor,
sinonim za floru Golije. Sa stanovišta zaštite
planinskog javora i njegovih zajednica, veoma
je značajno to što je ta vrsta preživela ledeno
doba, te je u svom izvornom obliku i danas
očuvana u delovima.
Poseban značaj imaju i zelenika, Pančićeva
bedrenica i Adamovićeva majčina dušica,
inače vrste od međunarodnog značaja za
očuvanje biodiverziteta. Botanički značajna
područja na Goliji čine i lišćarske i lišćarskočetinarske
šume prašumskog tipa, te šume
četinara, posebno subalpske smrče. Golija je
jedan od važnih evropskih centara ornitološke
raznovrsnosti. U njenim šumama zabeleženo
je 45 vrsta ptica koje
spadaju u grupu
prirodnih retkosti
i oko 90 vrsta
koje su kandidati
za Crvenu knjigu
ptica Srbije, što dodatno
ukazuje na značaj Golije za očuvanje retkih i
ugroženih vrsta ptica. Životinjski svet čine za
planine u Srbiji uobičajene vrste: vukovi, lisice,
zečevi, divlje svinje, srne...
Lepoti te planine, i čitavog područja u kome
se ona nalazi, ljudi nisu odoleli ni u davnim
vremenima. Još u 12. i 13. veku srpski vladari
su tu podizali svoje zadužbine. Spomenici
kulture od izuzetnog značaja svakako su
manastiri Studenica (12. vek) i Gradac
(13. vek). Ta tradicija se i kasnije nastavila.
Danas na Goliji žive ljudi koji su u potpunom
skladu sa prirodom. Retke naseobine od
nekoliko drvenih kuća na proplancima,
padinama ili prevojima naseljavaju žitelji koji
se bave preradom drveta, uzgojem stoke,
proizvodnjom meda i mlečnih proizvoda.
Stanovnici Golije mudrom izrekom štite svoju
planinu: Kada bi svaki čovek znao koje je drvo
njegovo, nikada ga ne bi posekao.